ponedjeljak, 15. prosinca 2014.

The Walking Dead: kritika zavisnosti od slike o sebi




Spodobe bez mozga bauljaju ulicama, idu levo desno, teško govore tražeći parče živog mesa. Ne, to nije scena iz serije o zobijima nego vikend na ulicama Beograda. Krvavih očiju hramlju od kluba do kluba, da udahnu malo života sebi rakijom i pohotnim pogledima, udaraju po trafici u kojoj se kriju radnice koje ne smeju da prodaju piće posle deset. Ujutro je sve mirno i vide se samo tragovi sinoćnjeg zombiranja: ispovraćani ćoškovi, tu i tamo fleka od krvi, srča po ulicama i pokoja slomljena autobuska stanica. Malo manje zastrašujući prizori se mogu videti u seriji The Walking dead (2010 – danas; odbijam  da je pomenem najlošijim srpskim prevodom još od Snatch-a). Dodajte na to prosečne strahove svake majke tinejdžera i imate sjajan horror. A svaki sjajan horror crpi inspiraciju iz aktuelnih tema.

Odlično priređena atmosfera zombi apokalipse u seriji izaziva u nama osećaje nemira, efekte slične efektima političkih govora. Spuštanje potreba na nivo bezbednosti omogućava vođama da lakše manipulišu zombijima. Jasna podela na nas i njih, uz reči kao što su terorista, deca, oružje masovnog uništenja, ebola, budućnost – omogućuju da svaki zakon i odluka vlade mogu da prođu. Ali na kraju ostaju prazni gradovi sa bilbordima na sve strane i popucalim ulicama.

Potrošili smo beskonačne trake proizvoda i sada konzumiramo jedni druge u očajničkoj borbi za dizanje ega, za to parče mesa za poneti ili za ovde. Bilo da zarivamo zube u meso, ili, pak, samo izlažemo svoje meso (ili točkove), hranimo se svojom poželjnošću i priznanjima, ali plaćamo cenu stavljanja cene na sebe - postajemo roba. Tu unutrašnju borbu koja se preliva u spoljašnjost od cirkona i ključeva od kola je moguće dočarati samo sa toliko krvi i mozgova prosutih po ulici kao u Walking Dead-u. U svetu masovnih medija, vulgarne prekomercijalizacije, kulta uspeha i apsolutističkih zahteva za potpunom i konstantnom srećom, Walking Dead postavlja pitanja gde je mozak? gde su emocije? gde je saosećanje? šta nas to čini ljudima? koliko jedemo jedni druge i gde nas je to dovelo? Po crtačima stripa The Walking dead dovelo nas je do (prelepih) kadrova napuštenih gradova u kojima su samo automobili, stanovi i ostali simboli socijalnog uspeha, a ljudi nema. Ljudi su pobegli  sami od sebe. 



Naravno, tu je grupa naših junaka koji štite praktično zaboravljene moralne vrednosti. Samoaktualizovani pojedinci, Abraham Maslov bi rekao, su usamljeni u svetu konzumenata. Idu od jednog do drugog obećanog mesta, spasa koji tražimo u religiji, umetnosti, istočnjačkoj duhovnoj tehnici, ali se svaki spas ispostavlja kao prazna zgrada sa tragovima od krvi. U Distopiji resursi su ograničeni, pa i u kulturi vlada zakon jačeg. Naravno, gde ima pravih ljudi ima i ljubavi, saosećanja, drugarstva, ali i zavisti, agresije, svađe, prevare… 

Peta sezona ove serije traje i sve se ponavlja (pominju se planovi za desetu sezonu), uči nas da je život borba, krv, znoj, suze i sve tako iznova. Naši junaci padaju, ustaju, rastu, umiru i ponekad se seksaju. 

Serija ne objašnjava kako smo došli dovde, to znamo i sami. Svakim fejsbuk lajkom, svakim oduševljenjem novom verzijom Ajfona smo sve bliži Walking Dead-ovoj viziji apokaliptične budućnosti. Ekipa The Walking dead-a poručuje: vreme je da se manemo lajkova i pogledamo selfiju u oči.
 


Nema komentara:

Objavi komentar