Nastao pre više od 8 godina (davne 2006), aktuelan dan danas, Đavo nosi Pradu se bavi temom suštine
religije i duhovnog života.
Postavka je jednostavna: mlada protagonistkinja dolazi u najvažniji modni
časopis na svetu kao lični asistent direktorke koja ju maltretira
i iskorišćava; svi u časopisu traže od junakinje da promeni svoje ideale ne bi
li napredovala u beskrupuloznom svetu mode.
Šta zapravo poručuje ova Biblija u obliku celuloidne trake? Film odbacuje
površno shvatanje hrišćanstva o Bradatom
batici i večnom životu - u suštini metaforu bilo koje religije. Đavo nosi Pradu tera gledaoca da se
zapita šta je to đavolsko, a šta božansko u čoveku. Istančanom analizom detalja
u filmu dolazi se do toga da je Bog zapravo stil života koji je ispravan prema
ličnosti pojedinca, praćenje poruke koju šalju svete knjige - u smislu ne čini
ni drugima ni sebi ono što misliš da je loše – zbog sebe. Većina nas ima
vaspitanjem usađene ideje šta je dobro i sa tim povezane emocionalne reakcije –
lepe kada činimo dobro i loše kada ne uspemo u tome. Ukoliko se nakupi loših
(đavolskih) emocija znaju da izjedaju dušu, te nam zagorčaju život; negativni
osećaji kao pohlepa i zavist nagrizaju duševni mir (osim u slučaju
korporativnih psihopata koji nisu ni dobili dušu na početku). Obećanje raja je
upravo lagodan život, uverenost da smo pošteno postupali prema sebi, svojim
mislima i drugim ljudima. To je nagrada na kraju – umiranje s osmehom na licu
znajući da smo uradili sve kako treba; ko to razume nagrada mu traje čitav
život, što je, u terminima kvantne temporologije – veoma blizu večnosti. Takve
ideje u različitim prenesenim značenjima postoje u svim religijama.
Pominjanje Đavola u naslovu i šeficino konstantno postavljanje visokih
zahteva bez pohvale svojih službenika nas, navodi da pomislimo da je lik Meril
Strip – najvažnije osobe u svetu mode – otelotvorenje Đavola, ali zapravo nije,
što otkrivamo pri kraju filma. Ona je vizija svemoćnog Boga koji postavlja
zahteve, ali nas voli. Zanimljiva je i poruka da je ideja o Bogu kao muškarcu
deo patrijarhalnih dogmi za koje nema mesta u 21. veku. A Đavo, Đavo je sama
industrija mode, svet glamura, bogatstva, ali i gordosti, zavisti i
halapljivosti, u kojoj su osobe površne kao tkanine koje prave deca u Kini, a
modne kuće ih preprodaju po vrtoglavim cenama.
Čemu onda priča o antropomorfnom Bogu? Naša junakinja se na početku
pridržava „pravih“ vrednosti zapadne kulture. Ali, čovek gleda oko sebe i misli
da oni koji imaju više – imaju više, pa ga je potrebno malo zastrašiti, jer slušamo
ono što nas je vaspitavalo - očeva jaka ruka. Bog mora biti strog. I čoveku je
potreban u obličju čoveka (žene). I u ovoj priči Bog (Meril Strip) iskušava
našu junakiju (ona je Noje 21. veka), koja na kraju istrajava, priznaje da je
grešila i odriče se grehova u duhu katolicizma. Tokom filma, svi oko nje joj govore
da u svakom trenutku može da odustane od tog groznog posla, što nije preneseno
značenje za samoubistvo, nego ideja da od bilo kog materijalnog ili statusnog životnog
cilja može da se odustane i da zadovoljstvo životom dolazi iz ciljeva kao što
su ljubav i činjenje dobrog.
Po mišljenju (i preporuci) redakcije Poetike Holivuda Đavo nosi Pradu bi mogao da se zove Religija za početnike i trebalo bi da se prikazuje u školama,
crkvama, na RTS-u o verskim praznicima.
Nema komentara:
Objavi komentar