ponedjeljak, 15. prosinca 2014.

The Walking Dead: kritika zavisnosti od slike o sebi




Spodobe bez mozga bauljaju ulicama, idu levo desno, teško govore tražeći parče živog mesa. Ne, to nije scena iz serije o zobijima nego vikend na ulicama Beograda. Krvavih očiju hramlju od kluba do kluba, da udahnu malo života sebi rakijom i pohotnim pogledima, udaraju po trafici u kojoj se kriju radnice koje ne smeju da prodaju piće posle deset. Ujutro je sve mirno i vide se samo tragovi sinoćnjeg zombiranja: ispovraćani ćoškovi, tu i tamo fleka od krvi, srča po ulicama i pokoja slomljena autobuska stanica. Malo manje zastrašujući prizori se mogu videti u seriji The Walking dead (2010 – danas; odbijam  da je pomenem najlošijim srpskim prevodom još od Snatch-a). Dodajte na to prosečne strahove svake majke tinejdžera i imate sjajan horror. A svaki sjajan horror crpi inspiraciju iz aktuelnih tema.

Odlično priređena atmosfera zombi apokalipse u seriji izaziva u nama osećaje nemira, efekte slične efektima političkih govora. Spuštanje potreba na nivo bezbednosti omogućava vođama da lakše manipulišu zombijima. Jasna podela na nas i njih, uz reči kao što su terorista, deca, oružje masovnog uništenja, ebola, budućnost – omogućuju da svaki zakon i odluka vlade mogu da prođu. Ali na kraju ostaju prazni gradovi sa bilbordima na sve strane i popucalim ulicama.

Potrošili smo beskonačne trake proizvoda i sada konzumiramo jedni druge u očajničkoj borbi za dizanje ega, za to parče mesa za poneti ili za ovde. Bilo da zarivamo zube u meso, ili, pak, samo izlažemo svoje meso (ili točkove), hranimo se svojom poželjnošću i priznanjima, ali plaćamo cenu stavljanja cene na sebe - postajemo roba. Tu unutrašnju borbu koja se preliva u spoljašnjost od cirkona i ključeva od kola je moguće dočarati samo sa toliko krvi i mozgova prosutih po ulici kao u Walking Dead-u. U svetu masovnih medija, vulgarne prekomercijalizacije, kulta uspeha i apsolutističkih zahteva za potpunom i konstantnom srećom, Walking Dead postavlja pitanja gde je mozak? gde su emocije? gde je saosećanje? šta nas to čini ljudima? koliko jedemo jedni druge i gde nas je to dovelo? Po crtačima stripa The Walking dead dovelo nas je do (prelepih) kadrova napuštenih gradova u kojima su samo automobili, stanovi i ostali simboli socijalnog uspeha, a ljudi nema. Ljudi su pobegli  sami od sebe. 



Naravno, tu je grupa naših junaka koji štite praktično zaboravljene moralne vrednosti. Samoaktualizovani pojedinci, Abraham Maslov bi rekao, su usamljeni u svetu konzumenata. Idu od jednog do drugog obećanog mesta, spasa koji tražimo u religiji, umetnosti, istočnjačkoj duhovnoj tehnici, ali se svaki spas ispostavlja kao prazna zgrada sa tragovima od krvi. U Distopiji resursi su ograničeni, pa i u kulturi vlada zakon jačeg. Naravno, gde ima pravih ljudi ima i ljubavi, saosećanja, drugarstva, ali i zavisti, agresije, svađe, prevare… 

Peta sezona ove serije traje i sve se ponavlja (pominju se planovi za desetu sezonu), uči nas da je život borba, krv, znoj, suze i sve tako iznova. Naši junaci padaju, ustaju, rastu, umiru i ponekad se seksaju. 

Serija ne objašnjava kako smo došli dovde, to znamo i sami. Svakim fejsbuk lajkom, svakim oduševljenjem novom verzijom Ajfona smo sve bliži Walking Dead-ovoj viziji apokaliptične budućnosti. Ekipa The Walking dead-a poručuje: vreme je da se manemo lajkova i pogledamo selfiju u oči.
 


subota, 13. prosinca 2014.

Mamurluk - psihoanaliza za početnike


Mamurluk u Las Vegasu (The Hangover, 2009) počinje klasičnom scenom krize srednjih godina: budiš se u pedesetoj, pitaš se ko je ovo dete,  ko je ova žena, zašto mi ispadaju zubi?
Dakle, tri drugara se bude u Las Vegasu, ne sećaju se ničega od prošle momačke večeri, znaju samo da im je mladoženja nestao. Tu kreće film noar pošto istražuju tragove sinoćnjih bahanalija u potrazi za mladoženjom. 

Las Vegas se može gledati kao Sodoma i Gomora, skup svih grehova (toliko plastično o Sodmi da glavni lik inscenira seks sa životinjom u jednom trenutku). Naime, protagonisti polako otkrivaju da su sinoć prekršili sve zakone ljudske i božanske. Krali su, imali seksualne odnose sa prostitutkama, pili, drogirali se, kockali, uništavali raznoraznu pokretnu i nepokretnu imovinu... Javlja se pitanje koje Polanik postavlja u svom romanu Zagrcnut (2001): Šta Isus ne bi radio?. Podsetićemo da su u pustinji u blizini Las Vegasa godinama održavane probe atomskih bombi, što je jasna aluzija na Apokalipsu i iskupljenje grehova.

Četrdesetak godina posle Hanterove Paranoje u Las Vegasu: divljačkog putovanja u srce američkog sna (1971), kada je Hanter S. Tompson izveštavao o društvu ogrezlom u greh, Mamurluk u Las Vegasu postavlja pitanje gde smo odmakli i zašto čovek kao najveću zabavu vidi grešenje do razmera gubitka ljudskog dostojanstva. Odgovor je u onom neprepoznatom, agresivnom unutar svakoga od nas. 

Raul Duk bi bio ponosan
Naime, Mamurluk je svojevrsna noar istraga potisnutog, moderna verzija Dr Džekila i mr Hajda (zubar se predstavlja kao doktor kroz ceo film). Hajd je uvek zanimljiviji od Džekila, to je želja da se prekrše zabrane, zakoni, da se goli Kinez zatvori u gepek, da se otme tigar, i da se, ne znam kako dovoljno da istaknem, druži sa striptizetama, kocka, drogira, puši i pije...

U ovakvoj psihoanalitičkoj postavci jedan protagonista je otelotvorenje Principa realnosti (Ed Helms), drugi je debeli, detinjasti i glupi Princip zadovoljstva (Zek Galifianakis), a lepi, smireni, dovitljivi, snalažljivi drugar je Idealna slika o sebi (Bredli Kuper). Mladoženja (Džastin Barta) predstavlja potisnute delove sebe (videti film Odbegla mlada, 1999). Princip realnosti pokazuje agresivnost i kastracioni strah vađenjem sopstvenog zuba kleštima (pošto su ga zezali da nije dovoljno dobar zubar), a kada se napije i nadrogira onda je „najluđi“ od trojice.

- Majk Tajson: Ko pravi takva sranja, čoveče?
- Idealna slika o sebi: Očigledno neko ko ima mnogo problema. Ja sam poremećen čovek.

Pored protagonista, sve je u znaku trojke: ujutro ih progone duhovi prošlih momačkih večeri (kao u Dikensovoj Božićnoj priči): jure ih panduri kojima su naši junaci ukrali kola, Kinezi kojima su kidnapovali vođu i strpali ga u gepek i Majk Tajson kome su ukrali tigra. Takođe, postoje tri zamene koje pokreću radnju: zamena tašni sa novcem, zamena extazija sa drogom za silovanje (zbog koje se ne sećaju ničega) i zamena Dagova (Mladoženja i diler se zovu Dag). Sveto trojstvo pada na pamet.

Na kraju pijane večeri, Princip realnosti ženi prostitutku čime se zatvara krug: simbolički bežeći od svadbe u poslednji trzaj neodgovornog života – momačko veče, vraćaju se na početak - na još jedno venčanje.
Naravno, prekosutra pronalaze mladoženju na krovu (Mačka na usijanom limenom krovu, 1958) i bez većih posledica šta se dogodi u Vegasu ostaje u Vegasu, kao na psihoanalitičkoj seansi.

utorak, 9. prosinca 2014.

Izvrnuta Veridba: Orvel i Grofica iz Hong Konga


Veridba (2009) je reklamirana kao romantična komedija sa Sandrom Bulok i Rajanom Rejnoldsom u glavnim ulogama, a kombinuje tematiku Čaplinove Grofice iz Hong Konga i atmosfere Orvelove Osamdesetčetvrte. Da bi izbegla deportaciju iz SAD, okrutna šefica ucenjuje svog mladog lepog pomoćnika da je oženi. Da bi ubedili Vladu SAD i njegovu rodbinu, oni provode nedelju dana zajedno praveći se da su u ljubavi. 



Sveprisutna prismotra vlade nas uvodi u svet Ingsoca iz Osamdesetčetvrte u kojoj je ljubav najveći greh. Državnu čvrstu imigracionu politiku vidimo kroz oči uže familije Rajanovog lika, koje prate svaki pokret protagonista. Njih dvoje, kao u Grofici iz Hong Kionga, provode nedelju dana zatvoreni u sobi, krijući svoje namere. Poseban omaž Čaplinu je što tokom filma nije bilo konzumacije braka, što je glavna šala u Grofici; pored toga film obiluje fizičkim humorom, a Rejnoldsov lik podseća na Čarlijevog malog skitnicu.


Sam kasting je umetnost za sebe, u smislu da je forma prešla u suštinu a suština u formu. Glavna reč ovog filma je izvrnutost. Naime, u ovoj komediji apsurda, zamenjene su rodne uloge, žena je šefica, a muškarac je mali zaposleni koji trpi mobing. Uporediti sa Dve nedelje za zaljubljivanje u kome Sandra Bulok glumi potlačenu asistentkinju. Naravno, eksploatiše se i perverzija demaskulinizacije, pošto, iskreno, koji muškarac nije sanjario o svojoj šefici koliko god ona bila starija od njega. U firmi je zovu veštica što izvrće izreku domaćica u kuhinji, veštica u krevetu. Ovo osnaženje drugog pola je ono što izdvaja Veridbu od seksističkih komedija na koje smo navikli; u filmu ima više muške golotinje nego ženske...



Druga izvrnutost kastinga je što su se u ulogama Sandra i Rajan zamenili za nacionalnosti: Sandra je Amerikanka, a u filmu njen lik je iz Kanade, Rajan je Kanađanin, a njegov lik iz Amerike. Izvrnut je i smer migracije, umesto latinoameričkog puta traženja sreće na severu, u filmu dođoška je iz Kanade i ne želi da se vrati.



Jedna od glavnih tehnika je Kapetan očigledni, pošto film obiluje bespotrebnim verbalnim objašnjenjima rupa u scenariju, koje zajedno sa blentavom ulogom Rajana Rejnoldsa – kapitalističke pepeljuge - koju je ponovio iz serije Dva momka, devojka i picerija, doprinose da se gledalac oseti glupo kao bilo koji Okeanac iz Osamdesetčetvrte ili Meksikanac koji je nelegalno u Americi, zbunjen pred papirologijom i okrutnim tretmanom u zemlji hrabrih i domu slobodnih... U jednom trenutku orao, simbol Amerike, odnosi mobilni telefon, kao da odnosi junakinjine probleme sa posla i dopušta joj da se ona oslobodi i da voli na svežem vazduhu Aljaske (jasna referenca na Rusiju, koju Amerikanci ne razlikuju od SSSR-a). Ova distopijska kritika sistema zamotana u ljubavnu priču nas ostavlja sa još jednom paradoksalnom životnom istinom:

-          Margaret je u onom avionu.

-          I nije stigao da joj kaže...

-          Šta da joj kaže?

-          ...da je voli.

-          Da bi ona njemu mogla da kaže da i ona njega voli.

-          Ali, kako...

-          Da ga ne voli ne bi otišla.

-          Naravno!

četvrtak, 4. prosinca 2014.

Harold i Kumar - Gladni smisla



Prvi u seriji Harold i Kumar filmova, Harold i Kumar idu u Beli Zamak (2004) govori o prijateljstvu i sazrevanju i hrabro pomera mnoge granice Holivuda. Premisa je naizgled jednostavna, dva momka pod uticajem tetrahidrokanabinola, vođeni osećajem specifične gladi, traže restoran brze hrane Beli Zamak. 



Harlod i Kumar u maniru Hladnokrvnog Luka nastavljaju ka svom cilju uprkos nevoljama koje ih čekaju na svakom ćošku grada. Njihov cilj je Beli Zamak - ovde “onaj osećaj kada dobiješ ono što želiš”, sveti gral, večni život, samoostvarenje, nazovite ga kako god hoćete, nazovite ga Belim zamkom. Harold i Kumar su alhemičari duše, dva najbolja druga, Jing i jang, Boni i Klajd. Njihova blejačka (eng. stoner) filozofija je nasledstvo antičkih Ciničara, a oni su Veliki Lebovski generacije milenialsa. 


Ispitivanje granica drugarstva i homoseksualnosti (sredina osuđuje njihovo drugarstvio, Nil Patrik Heris u ulozi ženskaroša pre Kako sam upoznao vašu majku) prostire tepih prihvatanju anime i izlečenju društva od homofobije. Ovo je priča o slobodi izbora, vladavini prava, o onoj Americi o kojoj su pisali Džon Adams, Tomas Džeferson, Bendžamin Frenklin i onaj miš. Protagonisti filma su indijskog i koreanskog porekla, a obraćaju se svim mladim ljudima. U ovom slučaju zasićenost stereotipima i klozetskim humorom je vickasto oruđe osude konzervativnijih delova američkog glasačkog tela.



Slojevitost i filosofija ovog velikog dela se otkriva tek posle trećeg gledanja. Na primer, komšije u stanu pored, Goldstin i Rozenberg, su praktično dvojnici Harolda i Kumara, i kroz priču se provlače naznake paralelnih svetova, pitanja postojanja sudbine i jedinstvenosti i neponovljivosti svakog bića.


Harold i Kumar zaslužuju mesto u obrazovnom programu. Glavne likove možemo posmatrati kao personifikacije različitih efekata psihoaktivne supstance – kanabis, koju zloupotrebljavaju. Harold predstavlja  anksioznost, paranoju, nemogućnost koncentracije, povećanu introspekciju, vizuelne iluzije, dok Kumar predstavlja opuštenost, sanjarenje, euforiju, kreativnost; u oba slučaja, kao glavni efekat i pokretač radnje, je očekivano uživanje u hrani. Nadrealni humor tera na pitanje da li se sve to uopšte desilo, da li je ovaj svet nezavisan od uma posmatrača i šta sve to, zapravo, znači?