Predator, 1987: Snažni,
tehnološki napredni vanzemaljac ubija jednog po jednog člana specijalne vojne jedinice
predvođene Arnoldom Švarcenegerom u džungli Centralne Amerike. Kada pobije sve osim
jednog, Švarci ulazi u igru i maca dolazi na vratanca, te se postavlja pitanje ko je predator, a ko lovina.
Predator nam poručuje da svemir nije zainteresovan za nas, naše nebitne živote, naše
mobilne telefone i reprodukcije poznatih slika. Svemir nema nista lično protiv nas,
ali stolica* se događa. Stolica se događa bilo da si indijanac – Izviđač u
Švarcijevoj jedinici, nabildovani crnac (Apolo Krid iz Rokija) ili budući
guverner Kalifornije. Svet je džungla u
kojoj moraš da se boriš da bi preživeo i nema vremena za kuknjavu (ako se
izboriš – ok, a ako ne – umireš i nema ljutiš).
Tako nam je bliska, sveprisutna i naizgled urođena ideja
o pravdi. Zaboravljamo da je pravda koncept koji ne postoji u prirodi i ideal
koji nije dosegnut ni u društvu: vuk pojede slatkog zeku, deca u africi
gladuju, jedan procenat stanovništva drži ogromno bogatstvo u svojim rukama,
političari kradu, kriminalci prolaze nekažnjeno, a čokolada najlepše želje od
100g je neprimetno smanjena na 90g za istu cenu. Drugim rečima – predatori na
sve strane. Ideja pravde je primamljiva, ali nismo je ostvarili i nećemo, zbog
relativnosti pojma i njegove idealističke prirode. Ali se mi grčevito držimo za
pravdu očekujući da univerzum bude fer prama nama samo zato što smo mi fer
prema njemu (i ljudima oko sebe). Ta ideja je jednostavno glupa i ako verujemo
u to treba da se osećamo glupavo. Detinjasta su očekivanja da bi trebalo da
dobiješ povišicu samo zato što si je zaslužio i da bi trebalo da prođeš ispit
zato što si naučio, da ne treba da dobiješ kancer iako si se zdravo hranio
čitavog života i bacao đubre staroj komšinici. Dobrim ljudima se ne dešavaju
samo dobre stvari. Stolica se događa i najboljima od nas (npr. Švarciju).
Svi mislimo da smo posebne pahuljice. Zapravo, nismo
posebna vrsta mnogo različita od životinja. Samo zato što imamo sposobnost da
mislimo o sebi kao o posebnim pahuljicama u svetu prirode ne znači da nismo
glupi kad mislimo da smo „izabrani“. Svemir nas ne gleda kao na posebnu vrstu, a
tek ne vidi tebe kao posebnijeg među posebnima. Predator, sa svojim pogledom iz
drugog lica (određeni kadrovi su snimani tako da kamera posmatra naše junake iz
perspektive predatora) pokušava da nam relativizuje naš egocentrični pogled na
svet, kako na ljudski rod tako i na sebe. Film ističe pogrešnost tumačenja evolucije kao nečega što ima početak i kraj (kraj
na kojem stavljamo ljudksi rod). Ne znam
da li je za nepoznavanje evolucije kriva religija, nastavnici biologije ili
bežanje sa časova. Evolucija je princip, veća verovatnoca preživljavanja
prilagodjenijih gena (prilagođenih na
trenutne uslove), na čijem kraju nije čovek. Čovek čak nije ni najprilagođeniji
samo zato što je napravio Ajfon (ako je prenošenje gena merilo, mnogih vrsta
insekata ima više nego ljudi i imaju mnogobrojnije potomstvo). Perverzno
glorifikovana moždana kora (zaslužna za sposobnost odvajanja označenog od
označitelja kao osnovne razlike između čoveka i životinje) je samo organ koji se pokazao koristan za preživljavanje i
prenošenje genetskog materijala, kao i krila bubamare ili rogovi jelena.
U nastavcima filma Predator i Osmi putnik se dovode u
isti scenario, gde se bore na život i smrt, a ljudi se nalaze u unakrsnoj
vatri. Jasno je da se misli na dve velike političke partije svake moderne
„demokratije“ u čijoj borbi je običan čovek samo kolateralna šteta. Opet,
stolica se događa i nema ljutiš.
* Stolica – izmet, feces, ekskrement.
Nema komentara:
Objavi komentar